OSMJEH U ZORU

Na dalekom otoku na Pacifiku, među tisućama oboljelih od gube, misionar je zapazio jednog starca. Iako je pogođen teškom bolešću, oči su mu ižaravale duboku duboku radost, bez mržnje ili preklinjanja vlastite sudbine.

Misionar je iznenađem tim "čudom života" u paklu gubavih, žarko je želio otkriti gdje se krije tajna. Potajno ga je slijedio. Otkrio je kako starac svako jutro, u cik zore, odlazi na ogradu koja je okruživala prostor gubavih. Nije došao promatrati izlazak sunca! Stajao je dok s druge strane nije se pojavila jedna žena, starica, lice izbrazdana dubokim borama, očiju punih nježnosti.

Žena nije ništa govorila. Slala je poruku u tišini i tajnosti – jedan osmjeh. Starac, ogrijan tim osmjehom, uzvraćao joj je svojim osmjehom. Njemi razgovor trajao je samo trenutak poslije kojega je starac odlazio prema svojoj baraki.

I tako svako jutro. Jedna vrsta dnevnog " pričešćivanja"! Gubavac, nahranjen tim osmjehom, mogao je podnjeti još jedan novi dan i izdržati do novog susreta s osmjehom te žene.

Upitah ga: "Tko je ona?". – "To je moja žena" – odgovori on. "Prije nego što sam došao ovdje, potajno me je njegovala sa svim onim što je mogla naći. Jedan joj je vračar dao mast. Ona je svako jutro mazala moje lice, zaštitila jedan mali dio, dovoljan za njene usne – za jedan poljubac. Onda su me otkrili i doveli ovdje. Ali ona me slijedila. I kad je svaki dan ponovo vidim, samo po njoj znam da sam još živ, samo zbog nje drago mi je i ovako živjeti."

Sigurno nam se danas netko nasmijao iako to nismo zapazili. Neki ljudi imaju lijep osmjeh. A sigurno netko čeka od nas osmjeh. Ne oklijevaj, jedan osmjeh ne košta mnogo, a neprocijenjivo je blago za onoga tko ga prima.