petak, travnja 11, 2008

Zaboravljeno čudo ljubavi



Postoji samo jedno čudo. Samo jedno koje može preobraziti ljudsko biće. Sve odnose. Sav svijet. Samo jedno čudo koje iz praha umije izviti dah. Rukom stradalnika, blagoslovom njegovim, izbaviti silnika od njegove okrutnosti. Samo jedno čudo: ljubav. Postoji samo jedno pravilo. Kad se sve uzljulja, ono je postojano. Kad se sve plime svijeta, sve plime duha povuku, ono preostaje. Ono postojano nalazi nova korita tokovima vječnosti. Ono je pouzdan odgovor i kad ponestane snage za pitanja. Samo jedno pravilo: ljubav. Postoji samo jedan lijek. I kad se sve bolesti na njega obore, ne mogu ga slomiti. Samo jedan dostupan i ubogima. Ljekovit i kad se čini neučinkovit. Samo jedan koji grč pretapa u osmijeh. Koji liječi zagrljajem. Suzom. Prisutnošću. Samo jedan lijek: ljubav. Pa ipak, dogodi nam se da, dok živimo zajedno, zaboravimo čudo ljubavi. Sjedimo jedno uz drugo, a to bezazleno čudo počiva pred nama gotovo beživotno. Ne znamo što bismo s njim. Svednevice međusobno dijelimo život, dijelimo naša bića, naše snove, i pritom dopustimo neshvatljivo: da na našu ljubav padne prašina. Od toga, podjednako neshvatljivo, utrne – ili se makar priguši – sjaj naših dana, naših bića, snova. A odustanu li, odijele li se oni od svjetla, vraćaju se u prah. Biti zajedno kroz mnoge dane, kroz dugo vremena, ne znači svesti sebe na svjedoke zamiranja žara. Žar srca valja osloniti o žar srca da se kroz vrijeme sve više razgara. Da sraste u isti žar. U žar koji snažnije, sve snažnije ozaruje neizrecivo, nesagledivo, a opet tako obično: čudo ljubavi. I sve naše čežnje prelamaju se kroz onu najprisniju: da u očima voljene osobe ugledamo svemir u koji smo upućeni. Da živimo u njega zagledani. I da nikad ne pomislimo da smo ga dovoljno upoznali i da nam više nema što reći. Ili: da smo mu već sve rekli. Zanemariti čudo ljubavi, zanemariti oko voljene osobe, isto je kao zanemariti disanje. Zanemariti disanje i tijela i duše. Zanemariti ga, premda nas dah Duha ni na tren ne prestaje bodriti. Nositi. Kad se zauzimamo za vedrinu voljenog bića, kad u ruci držimo njegovu ruku, kad smo zagledani u njegove oči, do dna zagledani, tada nam duša razgovara s dušom. Da, tada razgovaramo i s Bogom. Tada zagrljaj govori o nama.

Stjepan LICE

1 komentara:

Anonymous Paxa kaže...

...Tada zagrljaj govori o nama....

Samo nikako da progovori!

13 travnja, 2008 21:09  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

<< Početna stranica