srijeda, lipnja 13, 2007

ANĐEO POLASKA


U čovjeku postoji neka iskonska čežnja da se jednom negdje udobno naseli i zauvijek smjesti, da jednom bude siguran i kod kuće. Tamo gdje mu se sviđa, tamo gdje bi želio podići svoje šatore i zauvijek ondje ostati. Ali on isto tako zna da se ovdje, na ovom svijetu, ne može zauvijek smjestiti. Morat će neprestano polaziti na put. Morat će porušiti tabore koje je podigao i u kojima se udobno smjestio te nastaviti put. Polazak pretpostavlja rušenje. Staro se mora srušiti. Ne može zauvijek ostati ovako. Ne mogu zauvijek ostati tu gdje sam sada.


Dokle god smo na putu moramo uvijek iznova rušiti svoje šatore i kročiti prema novoj zemlji. Svaki polazak najprije izaziva strah. Jer staro, poznato, treba rušiti. I dok rušim staro, još uvijek ne znam što me čeka. Pred nepoznatim se u meni rađa osjećaj straha. No polazak istom krije i obećanje, obećanje nečeg novog, dosad nepostojećeg, nečega još neviđenog. Tko uvijek iznova ne kreće dalje, njegov se život okamenjuje. Ono što se ne mijenja, zastarjeva i guši. U nama se žele ostvarivati nove životne mogućnosti. A one to mogu jedino ako je srušen stari model.


Želimo se naseliti ondje gdje nam se nešto svidjelo i gdje nas je nešto dirnulo u srce. Na gori preobraženja učenici bi najradije bili sagradili tri sjenice i zauvijek se nastanili u tom sretnom iskustvu preobraženja. Ali Isus se u to ne upušta. Svjetlo Tabora već je u slijedećem trenutku zamijenio taman oblak. Oni ne mogu nastaviti to iskustvo, ponovno moraju poći, zaputiti se u dolinu. Ondje će im nedostajati jasnoća brda. Svako duboko religiozno iskustvo može nas navoditi na to da se zauvijek smjestimo, da se čvrsto vezujemo uz nešto što ne možemo zadržati. Boga ne možemo zadržati. Bog je bitno Bog Izlaska, Bog polaska, Bog koji nas uvijek iznova opominje da krenemo. Moj siju govori: »Zašto zapomažete prema meni? Reci Izraelcima da krenu« (Izl 14, 15). Izraelci se plaše otići. U Egiptu se, istina, osjećaju ugnjetavanima i neslobodnima. No navikli su se na tuđinsku vlast. Barem su imali pune lonce mesa. Krenuli bi, no plaše se polaska. Uvijek se iznova nalazimo u ovakvoj dvojbi. Nismo zadovoljni onim kako sada živimo. No ujedno se i plašimo poći dalje, raskinuti s poznatim i odvažiti se na jednu nutarnju i izvanjsku promjenu. A život ćemo uistinu živjeti jedino ako smo uvijek iznova spremni poći na put. Poput Izraelaca trebamo anđela koji će nas ohrabriti za taj polazak, koji će nad Crvenim morem našega straha držati svoj štap da bismo sigurno i s pouzdanjem kročili kroz bujice našega života.


Anđelu polaska danas je osobito teško. Osnovno raspoloženje našeg vremena nije raspoloženje poput onoga, recimo, šezdesetih godina kad je zbog Koncila, najprije u Crkvi, a zatim zbog revolta studenata, i u društvu, zavladalo raspoloženje i spremnost na iskorak. Temeljno raspoloženje koje danas prevladava jest rezignacija, samosažaljenje, depresivnost, preosjetljivost. Najradije se žalimo kako je sve teško i kako se ništa ne da učiniti.


Zato nam je baš danas potreban anđeo polaska koji će nam podariti nadu za naše vrijeme i pomoći nam da krenemo ka novim obalama, koji će nam dati odvažnosti da pođemo na put da bi procvale nove mogućnosti zajedništva, novi odnos prema svemu stvorenom i nova domišljatost u politici i gospodarstvu.


Uz to je važno da i sam raskrstiš sa fiksiranim predodžbama i slikama koje se opiru promjenama. Rušenje nutarnjih blokada, otvaranje od zatvorenosti, napuštanje starih navika i stanja: sve nam to otvara mogućnost da krenemo prema novom načinu življenja i u nova životna razdoblja.


Često ćeš se kolebati jer ne znaš kamo će te put odvesti. Neka uza te bude anđeo polaska i ohrabri te za tvoj vlastiti put: »Jer anđeli su tu pored tebe, kamo god pošao« (Emily Dickinson). Anselm Grün: "50 anđela za godinu"

5 komentara:

Blogger Atlantis kaže...

jako lijepo!

14 lipnja, 2007 16:36  
Anonymous Anonimno kaže...

ej..ovaj anndeo je meni bio potreban dok sam bila u zgb-u ona cetiri dana...a kaj ces....imam tu knjizicu..p

14 lipnja, 2007 23:01  
Anonymous Anonimno kaže...

Hvala ti...

15 lipnja, 2007 00:05  
Blogger Goxi kaže...

mislim da mi ta knjiga treba...i to pod hitno!!!
Možda samo drugi anđelek...
ipak, i ova mi je poruka bila potrebna...tjera me na razmišljanje o sebi, a to volim ovako malo...
Hvala ti...

Pusa

27 lipnja, 2007 21:46  
Anonymous Anonimno kaže...

hvala ti za sve što si učinio za mene! kad mi je bilo najteže ti si mi bio glavna podrška!!!

Pusa...

18 kolovoza, 2007 11:51  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

<< Početna stranica