petak, lipnja 15, 2007

Ručak s Bogom



Mali dječak zaželio je da ima jednom ručak s Bogom. Znao je da je taj put gdje Bog živi dug, stoga je spakirao svoje kovčeg sa slatkim rolama i 6 komada slatke sode te je krenuo na svoj put.

Kada se dječak udaljio jedno tri bloka od svoje kuće, susreo je jednog starog čovjeka. Sjedio je osamljen u parku na klupi i žalosno buljio u par golubova uokolo. Dječak je sjeo pokraj njega na klupu i otvorio svoj kovčeg. Kada je namjeravao uzeti jednu bocu sode, primjetio je da starac izgleda izgladnjelo, stoga mu je ponudio svoje slatke rolice. Starac je zahvalno prihvatio njegovu ponudu i srdačno mu se osmjehnuo. Njegov je osmijeh bio tako privlačan i drag, da ga je dječak zaželio opet vidjeti, pa mu je onda ponudio i svoju sodu.

I starac mu je opet darovao veliki osmijeh. Dječak se osjećao tako razdragan i sretan! Cijelo to popodne su oni tako sjedili, jedući zajedno njegove slatke rolice i pijući sodu, izmjenjujući osmjehe, a da nisu progovorili ni jedne jedine riječi. Kako se počelo mračiti, i dječak se osjećao umoran te se sjetio da mora ipak ići. Stoga se digao da pođe kući. Krenuo je par koraka, no onda kao da se nečega sjetio, okrenuo se i potrčao natrag te zagrlio starog čovjeka. On mu je zauzvrat darovao svoj najveći i najljepši osmijeh.

Kratko iza toga, kada je dječak došao kući i otvorio vrata, njegova majka ga je začuđeno pogledala ugledavši kako njegovo lice odsijeva posebnom radošću. Upitala ga: "Gdje si to bio danas i što si to tako lijepo uradio i doživio da si tako sretan?"

Dječak je odvratio, "Ručao sam s Bogom." Ali i prije nego što je majka uspjela išta reći, on je dodao, "Ali znaš sto? On ti ima najljepši osmijeh na svijetu, kojega sam ikad vidio!"

U međuvremenu, starac isto, ozaren velikom radošću, vratio se svojoj kući.

Njegov sin je ostao jako iznenađen kada je ugledao očevo lice ispunjeno posebnim mirom i radošću. Stoga ga je upitao: "Tata, što ti se to dogodilo danas da si tako sretan?"
 

On je odgovorio, "Danas sam jeo slatke rolice s Bogom u parku." Ipak,

i prije nego je sin uspio pitati za razjašnjenje, otac je dodao, " I znaš što,

On je puno mlađi nego sam ja to ikada očekivao."

3 komentara:

Blogger Atlantis kaže...

joooj, baš slatko! :)
sorry, nisam bila baš u zadnje vrijeme na svom web-u, a kamoli na guestbook, pogotovo jer nikad do sad nije prije komentirao :)
što se tiče maska -> da, kad se toliko naviknu na njih teško ih je onda skinuti...jako. al opet možda se neki i ne boje ljepote, nego baš onog drugog što stoji iza te maske. boje se da ih ti drugi ljudi ne osuđuju, da ih ne počnu gledati drukčije...
znam da nemam pravog prijatelja/prijateljicu (što već), jer kad me muči nešto nemam se kome povjerovati, nemam nekog kome mogu potpuno vjerovati.. Nadam se da jesam nekom prijatelj. Ja sam ti više tip osobe koja voli slušati, a ne pričati. tj.tako sam bar naučila.

15 lipnja, 2007 23:53  
Blogger Atlantis kaže...

tako i ja želim samo nekome reći što me toliko muči (da si olakšam dušu) & da mi pomogne savjetima...al nema te osobe, al ipak nekad mi je lakše kad razgovaram s Njim. Neznam dal me sluša il dal uopće postoji, al ipak bude malo lakše!

16 lipnja, 2007 12:20  
Blogger Goxi kaže...

e, ova me se priča jako dojmila. Poslala sam ju jednoj prijateljici koja je ovih dana tako malo tužna... Drago mi je što je izvukla neku poantu iz ovoga i sada je opet sretna...eh, još da mi kaže što je ona to pronašla da joj je tako pomoglo, a ja ne mogu...
valjda budem...valjda ima vremena...

Pusa

27 lipnja, 2007 21:50  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

Veze na ovaj post:

Stvori vezu

<< Početna stranica