srijeda, studenoga 28, 2007

Prisjećam se…


Uvijek se sjećamo nekoga, nečega… Bića smo sjećanja, sjetna, sjećajuća, prisjećanja… Ovaj se mjesec prisjećamo svojih pokojnih koji su nam otišli… Uvijek nam nekako nedostaje jedan dan baš kad smo htjeli posjetiti ih, nazvati ih, čuti se s njima, no iznenada je otišao… Nema ga više… Nešto slično se dogodilo i u ovoj priči koju dijelim s Vama:

- Otac me često naziva - govorio je jedan mladi čovjek - kako bi me zamolio da razgovara sa mnom.

Ali se meni ne da. Već znaš kakvi su stari, uvijek pričaju o jednim te istim stvarima. A k tome, previše zabijaju nos u moj život: kako moj posao, žena, prijatelji...

- Vidiš, ja za razliku od tebe - kazao mu je njegov kolega - puno razgovaram sa svojim ocem. Svaki put kad sam žalostan idem k njemu, kad se osjećam usamljeno, kad imam probleme i kada trebam snagu, uvijek ga posjetim i bude mi bolje.

- Bolji si čovjek od mene.

- Isti sam kao ti - odgovorio je prijatelj žalosno.

- U stvari, posjećujem oca na groblju.

- Umro je davno. Dok je bio živ, nisam s njime puno razgovarao. Sada mi nedostaje, tražim ga i trebam sada kada je otišao, kada ga više nema. Razgovaraj sa svojim ocem već danas o svemu; ne čekaj da završi u grobu kao što sam ja čekao.

- Mladić je puno razmišljao o onome što mu je kazao prijatelj. Kada je stigao na posao, rekao je svojoj tajnici:

- Spoji me, molim te, s mojim ocem.

(Prijevod: M. B.)

Imaš li nekoga da te spoji s osobom s kojom se nisi stigao ni oprostiti, koje se rado sjetiš, prijatelja s kojim se dugo nisi čuo? Možeš li sam preko poruke, telefona ili čak osobno sam otići i reći koju riječi? Ili ćemo čekati trenutke u kojima ćemo žaliti i prisjećati se sadašnjeg trenutka u kojem smo mogli, a nismo (propustom) reći samo: Doviđenja!? Imaš li snage? Izreci što želiš od Duha! Znaš li što želiš? Poželi, reci, slušaj i osluškuj i već si počeo molitvu!

Nije teško! Možda i Nebeski Otac s kojim si prekinuo razgovor i koji se upliče u tvoj život traži da mu se obratiš i da ga u molitvi nazoveš: Tata, Oče – hvala za dan, za život, za sve…

3 komentara:

Anonymous Anonimno kaže...

u ovom vremenu brzine, nervoze i ostalih negativnih stvari koje utječu na naš život teško je stati i makar 5 minuta odvojiti iliti kak neki kažu izgubiti na posjet, na telefonski poziv nekome koga nismo dugo čuli a kamoli vidjeli (pogotovo roditelje). Uvijek "zabadaju nos" ali to je zato što žele iz nas izvući ono što nas tišti (normalno, ne svaki put). Sretna sam što imam roditelje kakvi jesu, nisu savršeni ali se brinu za mene.

30 studenoga, 2007 16:17  
Anonymous Anonimno kaže...

Dođoh... vidjeh... ostavih komentar ;)
Drago mi te bilo vidjeti danas :)
Uživaj u mjuzi :)

11 prosinca, 2007 19:37  
Blogger anamarija kaže...

hm..da..ovaj post me podsjeca na moje ponasanje..pussa grga...

13 prosinca, 2007 19:28  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

<< Početna stranica