ponedjeljak, lipnja 04, 2007

GABRIEL GARCIA MARQUEZ



  • istaknuti 74-godišnji
    kolumbijski pisac, autor:"Sto godina samoće";
  • dobitnik Nobelove nagrade, boluje od raka.



Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta

i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.


Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam,

ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.

Cijenio bi stvari prema njihovom značenju,

a ne prema njihovoj vrijednosti.

Spavao bih malo, vise bih sanjao,

znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.



Hodao bi kad se drugi zaustave,

budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bi se jednostavno,

okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.

Uvjeravao bih ljude, kako se varaju,

kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.

Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!


Djeci bi napravio krila,

ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti.

Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću

već s napuštenošću.



Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...


Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine,

zaboravljajući da se istinska sreća skriva u

samom načinu penjanja na vrh.



Naučio sam da kad novorođeno dijete

uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora

samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.





Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,

ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u

grob, to ću zaboraviti.



Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu,

snažno bi te zagrlio i molio se Bogu

da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.



Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim,

rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.


Uvijek ima nekakvo sutra

i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,

ali danas je sve što mi ostaje,

htio bih ti reći da te veoma volim.

Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari.


Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.

Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas,

jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,

žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme

za jedan osmijeh, za jedan poljubac,

da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.



Budi stalno blizu onih koje voliš,

govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš

i budi prema njima dobar;

nađi vremena i reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala'

i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.

Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.

Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima

kako su ti veoma potrebni.

8 komentara:

Blogger Atlantis kaže...

dobro jutro!

04 lipnja, 2007 10:08  
Blogger Atlantis kaže...

pa je, valjda :) nadam se da će takav i ostati!
carpe diem!

04 lipnja, 2007 11:50  
Anonymous Anonimno kaže...

HVALA TI!

04 lipnja, 2007 15:11  
Blogger Atlantis kaže...

evo, samo da ti se javim da ti kažem da sam obrisala blog. dosta mi je više svega!
pozdrav!

04 lipnja, 2007 15:36  
Blogger Grgaz kaže...

Šteta!
Nadam se da nisam ja nešto kriv!?
Ma nisam, al eto! Žo' mi je!
Javi se ponekad!

04 lipnja, 2007 15:41  
Blogger Atlantis kaže...

ne, bez brige, nisi ti ništa kriv!, ja sam jednostavno glupa i to je to :)
imam te u bookmarku pa se javim ponekad :)
ajd, čuvaj se!

04 lipnja, 2007 19:00  
Anonymous Anonimno kaže...

evo mene opet.. bas je dobra ova mala pricica o zivotu.. ajd cujemo se jos... bbbbbbbbooooooookkkkkk!!

04 lipnja, 2007 21:25  
Blogger Goxi kaže...

Samo jedan dan više i bila bi sretna... Evo čitam tvoje zadnje postove i razmišljam. Imati pameti, srca, prijatelja, vremena...Sve je to u životu tako...ne znam...mi smo tako siromašni i sve što čovjek traži je samo malo više toga navedenoga. Ja se barem tako osjećam. Gledam one ljude koji prose. Zašto prose? Rekla bih im: Nemojte moliti za prašinu, molite za vodu, za ljubav... Ali znam, ne bi me poslušao...nitko...a možda i bi...vrijedilo bi pokušati. Tako ja vidim ovaj moderan svijet: hrpetina prašine bez vrijednosti, tako krhka tvorevina, a nama svima toliko potrebna. Budale! Slijepci! Nitko ne vidi ono pravo, ono zaista potrebno...ono Sunce, ono Lice koje nas sve gleda i svima se smješka, one Ruke koje nas sve grle...nitko to ne vidi...Nitko ne vidi Ljubav, a svi je traže...ne, prašina im je bolja. Valjati se poput nekog nižeg bića u blatu...da, to je svima cilj...samo da je to sve novac...ta prašina...ali i blato ne postoji bez vode...

Oprosti, malo me zanijelo. Oprosti što me dugo nije bilo...
Pusa

05 lipnja, 2007 09:50  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

<< Početna stranica