( Svećeničkoj majci u počast )
Već prvi mrak je skrivao zidine samostana. Na visočini alpskoj, gdje bjesni vjetar ljut. U samostan su stigla dva putnika prozebla, jer bura im i studen zapriječili daljnji put.
S gostoljubljem ih prior u toplu vodi izbu, i sjedoše svi sretni uz blistav vatre sjaj. U razgovor se dadu. O gorju, snijegu, vjetru, a katkad spomenu i dragi rodni kraj.
Spomenuše i majku. Tad nakašlja se prior i glednuv ih u oči izusti skromnu riječ:" O braćo, čujte, priču o majci svećeničkoj, što se zbi – ima tome mnogo ljeta već."
" O rado!" – kliknu oba, a prior počne priču: - I nekako je tiše sad zvonio mu glas – "Življaše udova jedna s jedincem malanim sinom. Ja ih dobro poznavao, ko što sad gledam vas.
Kućica zemljice malo, cijeli im bio imutak. Ali u domu, veselje punjaše svaki kut, jer iz majčina srca strujio ljubavi dašak, zgrtajući samo cvijeće na proljetni sinčića put.
Miso je svaka te žene kod djeteta stajala njena, za njega moleći vruće probdjela mnogu je noć. Kad li na veliku radost dječak joj jednog dana izjavi, da bi na službu Gospodnju želio poć.
Majka ga u grad odvede daleko od rodog sela. Smjesti ga ondje u školu ni ne misleći koliki trud jadnicu još čeka, dok sinak joj dođe do cilja. Ljubav je presilna bila prožela njezinu grud.
Vrati se u selo sama. Teški su nastali dani. Gladna je radila mučno skucka da krvavi groš. Žuljeve brojila nje. Ko crv sev mučila, trla, al joj je uvijek trebalo novaca još!
Tada se dosjeti srce – dosljetljiva ljubav je prava! Majka ko žrtva se dadne, da svećenik bude joj sin: Iznajmi čovjeku nekome ljubljenu kućicu rodnu, njivice ono komadić i maleni vrtić njim.
Ona pak ode u službu k bogatu gavanu jednom, svinje da hrani mu, perad i poslove radi sve. Sinku je novac slala, pisala, pisala često, ali o svom životu nije mu nikad, ne!
Katkad u grad je došla, pohodila svoje dijete, koje je raslo i cvalo ko veseo poljski cvijet. Pred Bogom suzama vrelim molila milost je željenu, da joj to dijete bude svećenik jednom svet.
Dječak je rastao i cvao, mladić se razvio iz njeg, koji je želio vruće svećenik Božji bit. Učio on je već svetu nauku Božanske Riječi, kad li ga zahvati napast. Još čuva ga molitve štit.
Ali je đavao pleo zamke od blistave svile, navale spremao žešće, slikao sjajnije sne! Svijet ga je zamamno zvao – i podlegne nesretni mladić. Ostavi zvanje i nadu, i majčine želje sve!
Jednoga zimskoga dana u selo je išao svoje. Majci da iskaže osobno odluku srca svog. Znao je da teško će joj biti, al kako, to nije znao, jer je sve njezino srce poznavao tek svevišnji Bog.
Mladić za njezinu žrtvu i napore nije znao. Bila je mećava silna, vjetar je vijao snijeg, studeno brijao lice i mamio suze na oči. Kad je prešao mladić pred pred sobom posljednji brijeg.
Kad je već bio blizu do sela prispio prozeblih uda. Najednoć začuje mukli hropavi, očajni " Joj !" Naprjed jurnu – gle pred njim u snijegu ležaše žena. Stislo je grabovo drvo pod teret teški svoj.
Mladić joj priskoči spremno,digne je brzo iz snijega. Velik je imala rubac, on nije poznavao nje. Samilost dirnu ga nježna, kad ju je vidio takvu, kako pod teretom silnim snaga joj gine, mre.
" Zašto se sirota, ženo, mučite tetetom takvim?" "Ah ništa, sve je to zato, da svećenik bude mi sin". Zadrhta mladić po tijelu pred očima magla mu dođe, srce ga bolno zazebe: " Da svećenik bude mi sin".
Pogleda jače ženu: bila je njegova mati, ali ga znala nije jer studen ju svladala bje. Služeći gavanu, drva iz šume mu nosila sada, te joj je zima i studen skršila udove sve.
" Majko, krikne sad mladić, zar ti si to, ljubljena majko!" Suze mu grunuše gorke, lomila njegova se grud. Tisnuo majku je na srce i noseći je tako u selo jurio je sniježnom poljanom, jurio, Bože, ko lud.
Više je spasio nije. Umrla je još te noći. Ali je saznao za svu njezinu brigu i jad. " Majko, o patnice moja, svećenik Božji ću biti!" Reče i s odlukom tvrdom natrag se vrati u grad.
Posto je svećenik kašnje, sretan u svom zvanju. Majka doživjela nije mlade mu mise čar, ali kroz čitavi život njezina blažena duša sipala na njeg iz raja je ljubavni žar.
Tu spusti prior glavu, a suze bljesnu dvije, i padnu iz oka na tle ko svjetla zrnca dva. Iz grudi muklo, tiho, ko tužba samog sebe tad jurne uzdah teški:" Taj mladić bijah ja!"
Tišina vlada nebom. U peći vatra šumi. Na tornju gorske crkve zabrenči bučno bat. U vihoru oluje, što vije smrzlim snijegom, polako gine večernji mračni sat.
A putnika dva šute, ganućem obuzeta, i sve je tako tiho u tihoj izbi toj. O majko svećenička, tu svaku suzu tvoju platit će, platit će tebi u nebu Gospod tvoj!
