Doviđenja!

Želim Vas samo pozdraviti!
Uskoro me neće biti!
Ali sam s Vama svojim vjernim čitateljima, komentatorima, dragim ljudima!
Hvala Vam! Uskoro se nastavljamo čitati!
Do tada jedan lijep pozdrav:
nisam mali al sam mrga kak je lijepo biti Grga!

Umijeće malih koraka

I danas na Gospodinov dan upućuje molitvu:
Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.
Nauči me već danas hodati s tobom!

Antoine de Saint-Exupery

Za svu djecu koja su rodjena 70-tih i 80-ih !!

LJUDI , PA TO SMO MI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!




Prvo, prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetis

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Cuvati daleko od dohvata djece" na bocicama sa lijekovima, vratima i ormarima.

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e. Pisali smo u krevet.



Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zracnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.



Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flasica kupljenih u velikim trgovackim lancima. Dijelili smo flasicu Cocte i Coca cole sa nasim prijateljima i

NITKO

nije umro zbog toga




Jeli smo mlijecne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune secera, ali nismo bili debeli

zato sto smo smo se


STALNO IGRALI VANI



Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici,

skrivaèa, planova, klisa, spekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo djecja masta bila u stanju smisliti,



Nerijetko, nas nitko nije mogao naci po cijeli dan.



I nikad nije bilo problema...



Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice.

Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica

naucili smo kako rijesiti problem





Mi nismo imaliimaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u skoli.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali skolskog psihologa i usmjerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole.



Nama nisu prodavali drogu ispred skole...

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,

nikakve video igrice,

nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),

nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......



MI SMO IMALI PRIJATELJE


I MI SMO ISLI VAN

DRUZITI SE S NJIMA
!

Padali smo s drveca, znali se posijeci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali

nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga

Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to prezivjeli bez posljedica!

Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!



Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku.

U stvari, bili su cesto strozi nego sam zakon!

Nase generacije su proizvele većinu najboljih  

znanstvenika do danas.



Imali smo slobodu, pravo na greske, uspjeh i odgovornost.

I naucili smo zivjeti s tim !



I ti pripadas toj generaciji?



ČESTITAM!



MOZDA CES ZELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SRECE DA ODRASTU KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO STO SU ODVJETNICI, DRZAVE I VLADE POCELI ODREDJIVATI KAKO TREBA ZIVJETI !



Mozda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vasoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali



Da bi ste lakse citali, ovaj blog je napisan

VELIKIM SLOVIMA i bez hrvatskih znakova kako biste lakse citali vi koji hrvatski jos ucite!!



Pozdrav generaciji.

ŽIVJELI !!!

Večernji susret

Isuse, dođoh Ti reći, kako me u grlu guši,

od isplakanih suza kako me boli u duši.
Dođoh Ti šaptat kako mi križ izrani rame
i kako ga teško nosim
jer je pretežak za me.
Dođoh Ti se tužit u suton ovoga dana,
jer me odviše peče i boli ova rana.
Kleknuh da ti se jadam,
ali me zbuni Tvoje raspelo.
Žižak ti osvijetli lice,
raspeto, presveto tijelo.
U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam...

O, Bože, što da se tužim,

pa mene je pred Tobom sram!

Gle, Ti nijemo šutiš,

nikome se potužio nisi,

a Tvoje presveto tijelo

stravično na križu visi.

Probodene noge i ruke,

probodeno je Srce Tvoje.

Kako je tuga Tvoja Teška

i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovoga dana,

al' motreć Tebe – iščeznu moja rana.

«SAVJETOVALIŠTE ZA ZVANJA»

 

Isus «onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo» (Lk 6,12-13a), «pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi Dvanaestoricu da budu s njim, pa da ih šalje propovijedati…» (Mt 3, 13-21).

Poslije dva mjeseca pošalje ih Isus na Savjetovalište za zvanja u Jeruzalem da i s ljudske strane čuje mjerodavna mišljenja o pojedinim kandidatima. Evo stručnog odgovora:

 

Poštovani Rabi Isuse!

Zahvaljujemo na povjerenju koje si nam iskazao šaljući nam na stručno promatranje Dvanaestoricu ljudi koje si izabrao za glavna mjesta u svojoj novoj Družbi. Sa svim smo obavili potrebne testove kroz deset dana. Naši su psiholozi razgovarali sa svakim osobno, a i naši viši savjetnici za pojedine zanate i službe susreli su se sa svima pojedinačno i sa svima zajedno. Svaki pojedini član Tvoje zajednice ima svoju kartoteku, koju ćeš pažljivo proučiti. Mi bismo iznijeli, za Tvoje ravnanje, neke primjedbe, koje su potpisali svi članovi naše Psihološke službe. Dakle:

 

Općenito: Svi se u Savjetovalištu slažu da većina Tvojih izabranika nema ni najosnovnije pretpostavke, ni odgoja, ni ikakve prikladnosti za vodeću ulogu i pothvate koje im kaniš povjeriti. Nemaju pojma o zajedništvu, ni o zajedničkoj akciji i odgovornosti. Krvavo ćeš se razočarati nad njima. Mi bismo Ti preporučili da potražiš druge osobe koje će imati više iskustva u vodstvu i više prokušane sposobnosti.

Pojedinačno: Iznosimo samo sažetke o svakom kandidatu:

ŠIMUN PETAR: čuvstveno nestabilan. Čovjek prve reakcije. Ne obuzdava svoju strastvenost. Promjenjiv. Više puta ne zna što je rekao.

ANDRIJA: njegov brat, nema uopće svojstva predvodnika. Uvijek će biti na drugom ili na posljednjem mjestu. Odan gnjevu.

JAKOV i IVAN: također braća, sinovi Zebedejevi, stavljaju svoje osobne i obiteljske interese iznad interesa šire zajednice. Vatreni kao gromovi. Opasni po družbu.

FILIP: veoma naivan, nesnalažljiv, povodljiv za drugima.

BARTOLOMEJ ili NATANEL: pokazuje veliko nepovjerenje prema ljudima, vjerojatno će ga pokazati i prema novoj zajednici i prema Tebi osobno.

MATEJ: bivši carinik, čovjek loše prošlosti (bio je na crnoj listi kod Ureda za zapošljavanje).

TOMA: pokazuje neumjerenu sklonost sumnjama i pitanjima. Ruši moral u zajednici. Povlači se iz zajednice kad vidi da nije po njegovu.

JAKOV ALFEJEV i TADEJ: naginju depresiji. Bilo ih je teško testirati.

ŠIMUN Revnitelj: skloniji svađi i bodežu, negoli lijepoj riječi i uvjeravanju. Tip bez imalo diplomacije, nije uopće za Tvoju organizaciju.

-Jedini kandidat koji očituje veliki duhovni potencijal, silnu intelektualnu sposobnost i moralnu podobnost, koji neobično uspješno saobraća s ljudima, sklon poslovnosti i kotaktibilnosti, snalažljiv i okretan, pun motivacije, zdrave ambicije i odgovornosti, jest JUDA IŠKARIOTSKI. On Ti može biti desna ruka. Zamjenik. Odnio je najviše bodova u ispitivanjima. Čovjek ozbiljne nade i obećanja.

 

Želimo Ti uspjeh u pronalaženju novih ljudi i u Tvome pothvatu!

 

«Savjetovalište za zvanja»

Slomljeno srce - otvoreno srce

"Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj" (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišćem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli. Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Ondje gdje sam ranjen, ondje sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti netko drugi. Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu unići i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.
Često živimo u iluziji da sve naše rane mogu zacijeliti. I Bog nam služi za to da bismo izliječili svoje rane. Izlječenjem smatramo da se rane zatvore i da ih više ne osjećamo. Dok se ne pretvore u brazgotinu, kružimo oko svojih rana i uvlačimo se sve dublje u njih. Bogu predbacujemo što je dozvolio tu ranu. Tek kad smo spremni pomiriti se sa svojom ranom, može ona za nas postati ulazom u našu nutrinu, u zdravi i svijetli prostor, u kojemu sam Bog u nama prebiva. Rana nas prisiljava da potražimo lijek u svojoj nutrini a ne u izvanjskoj marljivosti i jakosti.
Anselm Grün

Ručak s Bogom

Mali dječak zaželio je da ima jednom ručak s Bogom. Znao je da je taj put gdje Bog živi dug, stoga je spakirao svoje kovčeg sa slatkim rolama i 6 komada slatke sode te je krenuo na svoj put.

Kada se dječak udaljio jedno tri bloka od svoje kuće, susreo je jednog starog čovjeka. Sjedio je osamljen u parku na klupi i žalosno buljio u par golubova uokolo. Dječak je sjeo pokraj njega na klupu i otvorio svoj kovčeg. Kada je namjeravao uzeti jednu bocu sode, primjetio je da starac izgleda izgladnjelo, stoga mu je ponudio svoje slatke rolice. Starac je zahvalno prihvatio njegovu ponudu i srdačno mu se osmjehnuo. Njegov je osmijeh bio tako privlačan i drag, da ga je dječak zaželio opet vidjeti, pa mu je onda ponudio i svoju sodu.

I starac mu je opet darovao veliki osmijeh. Dječak se osjećao tako razdragan i sretan! Cijelo to popodne su oni tako sjedili, jedući zajedno njegove slatke rolice i pijući sodu, izmjenjujući osmjehe, a da nisu progovorili ni jedne jedine riječi. Kako se počelo mračiti, i dječak se osjećao umoran te se sjetio da mora ipak ići. Stoga se digao da pođe kući. Krenuo je par koraka, no onda kao da se nečega sjetio, okrenuo se i potrčao natrag te zagrlio starog čovjeka. On mu je zauzvrat darovao svoj najveći i najljepši osmijeh.

Kratko iza toga, kada je dječak došao kući i otvorio vrata, njegova majka ga je začuđeno pogledala ugledavši kako njegovo lice odsijeva posebnom radošću. Upitala ga: "Gdje si to bio danas i što si to tako lijepo uradio i doživio da si tako sretan?"

Dječak je odvratio, "Ručao sam s Bogom." Ali i prije nego što je majka uspjela išta reći, on je dodao, "Ali znaš sto? On ti ima najljepši osmijeh na svijetu, kojega sam ikad vidio!"

U međuvremenu, starac isto, ozaren velikom radošću, vratio se svojoj kući.

Njegov sin je ostao jako iznenađen kada je ugledao očevo lice ispunjeno posebnim mirom i radošću. Stoga ga je upitao: "Tata, što ti se to dogodilo danas da si tako sretan?"  

On je odgovorio, "Danas sam jeo slatke rolice s Bogom u parku." Ipak,

i prije nego je sin uspio pitati za razjašnjenje, otac je dodao, " I znaš što,

On je puno mlađi nego sam ja to ikada očekivao."

ANĐEO POLASKA

U čovjeku postoji neka iskonska čežnja da se jednom negdje udobno naseli i zauvijek smjesti, da jednom bude siguran i kod kuće. Tamo gdje mu se sviđa, tamo gdje bi želio podići svoje šatore i zauvijek ondje ostati. Ali on isto tako zna da se ovdje, na ovom svijetu, ne može zauvijek smjestiti. Morat će neprestano polaziti na put. Morat će porušiti tabore koje je podigao i u kojima se udobno smjestio te nastaviti put. Polazak pretpostavlja rušenje. Staro se mora srušiti. Ne može zauvijek ostati ovako. Ne mogu zauvijek ostati tu gdje sam sada.

Dokle god smo na putu moramo uvijek iznova rušiti svoje šatore i kročiti prema novoj zemlji. Svaki polazak najprije izaziva strah. Jer staro, poznato, treba rušiti. I dok rušim staro, još uvijek ne znam što me čeka. Pred nepoznatim se u meni rađa osjećaj straha. No polazak istom krije i obećanje, obećanje nečeg novog, dosad nepostojećeg, nečega još neviđenog. Tko uvijek iznova ne kreće dalje, njegov se život okamenjuje. Ono što se ne mijenja, zastarjeva i guši. U nama se žele ostvarivati nove životne mogućnosti. A one to mogu jedino ako je srušen stari model.

Želimo se naseliti ondje gdje nam se nešto svidjelo i gdje nas je nešto dirnulo u srce. Na gori preobraženja učenici bi najradije bili sagradili tri sjenice i zauvijek se nastanili u tom sretnom iskustvu preobraženja. Ali Isus se u to ne upušta. Svjetlo Tabora već je u slijedećem trenutku zamijenio taman oblak. Oni ne mogu nastaviti to iskustvo, ponovno moraju poći, zaputiti se u dolinu. Ondje će im nedostajati jasnoća brda. Svako duboko religiozno iskustvo može nas navoditi na to da se zauvijek smjestimo, da se čvrsto vezujemo uz nešto što ne možemo zadržati. Boga ne možemo zadržati. Bog je bitno Bog Izlaska, Bog polaska, Bog koji nas uvijek iznova opominje da krenemo. Moj siju govori: »Zašto zapomažete prema meni? Reci Izraelcima da krenu« (Izl 14, 15). Izraelci se plaše otići. U Egiptu se, istina, osjećaju ugnjetavanima i neslobodnima. No navikli su se na tuđinsku vlast. Barem su imali pune lonce mesa. Krenuli bi, no plaše se polaska. Uvijek se iznova nalazimo u ovakvoj dvojbi. Nismo zadovoljni onim kako sada živimo. No ujedno se i plašimo poći dalje, raskinuti s poznatim i odvažiti se na jednu nutarnju i izvanjsku promjenu. A život ćemo uistinu živjeti jedino ako smo uvijek iznova spremni poći na put. Poput Izraelaca trebamo anđela koji će nas ohrabriti za taj polazak, koji će nad Crvenim morem našega straha držati svoj štap da bismo sigurno i s pouzdanjem kročili kroz bujice našega života.

Anđelu polaska danas je osobito teško. Osnovno raspoloženje našeg vremena nije raspoloženje poput onoga, recimo, šezdesetih godina kad je zbog Koncila, najprije u Crkvi, a zatim zbog revolta studenata, i u društvu, zavladalo raspoloženje i spremnost na iskorak. Temeljno raspoloženje koje danas prevladava jest rezignacija, samosažaljenje, depresivnost, preosjetljivost. Najradije se žalimo kako je sve teško i kako se ništa ne da učiniti.

Zato nam je baš danas potreban anđeo polaska koji će nam podariti nadu za naše vrijeme i pomoći nam da krenemo ka novim obalama, koji će nam dati odvažnosti da pođemo na put da bi procvale nove mogućnosti zajedništva, novi odnos prema svemu stvorenom i nova domišljatost u politici i gospodarstvu.

Uz to je važno da i sam raskrstiš sa fiksiranim predodžbama i slikama koje se opiru promjenama. Rušenje nutarnjih blokada, otvaranje od zatvorenosti, napuštanje starih navika i stanja: sve nam to otvara mogućnost da krenemo prema novom načinu življenja i u nova životna razdoblja.

Često ćeš se kolebati jer ne znaš kamo će te put odvesti. Neka uza te bude anđeo polaska i ohrabri te za tvoj vlastiti put: »Jer anđeli su tu pored tebe, kamo god pošao« (Emily Dickinson). Anselm Grün: "50 anđela za godinu"

Vodi me, o Blaga Svjetlosti…

Danas želim pjevati s jednim poznatim velikanom katoličke crkve John Henry Newman-om! On je zapisao ovo:

Vodi me, o Blaga Svjetlosti, kroz tamu što me okružuju,

Vodi me!

Noć je tamna, a ja sam daleko od kuće –

Vodi me!

Vodi moje korake! Ne tražim vidjeti

Daleko obzorje, - samo korak dosta je za mene!

Nikad te nisam tako, niti sam ikako molio Tebe

Da bi me trebao voditi!

Volio sam izabrati i vidjeti svoju stazu! Ali sad

Vodi me!

Molim da i nas Gospodin, ta Blaga Svjetlost vodi! Ne možemo mi biti svjetlo ako nismo sami vođeni Svjetlom! Isus je jednom rekao da smo mi svjetlo svijeta! Pa, što onda dragi brate i draga sestro još čekamo?! Svijetlimo li na radnim mjestima? Mogu li oni drugi na našim licima prepoznati svjetionik koji svijetli u beznađu?

Nemojmo se umišljati da bacamo svjetlo daleko i široko! Umišljanje je bijeg od onoga što nam je moguće. Nedohvatljivi snovi mogu biti pokazatelj slaboga karaktera ili nesposobnost suočavanja sa ostvarivim pothvatima.

Moguće nam je osvjetljivati korak ispred sebe drugima. Kako? Tako što vjerujemo da Bog ima vremena za mene, da me Bog poznaje i napokon da me Bog ljubi!!! Kako ja to mogu znati sigurno se pitaš?! To nije znanje koje se nekako može vidjeti to se vidi na izrazu lica koje odsjeva ljubavlju, prijaznošću, iskrenošću. To raste iz vjere i moje djelotvorne ljubavi!

Ne vjerujete mi? Onda barem probajte jedan dan živjeti sa osmjehom na licu! Da! Da! I onda kada vam je teško! Probaj!

Znaš li kako ćeš prepoznati tko je prijatelj?

Jednostavno:

Prijatelj nikad ne stanuje daleko. I kada pođeš k njemu, a ne nađeš ga kod kuće, nije ti žao vremena jer si ga posvetio prijatelju. U namjeri da odeš k njemu ne mogu te spriječiti ni najžešće oborine, ni žega, ni studen. Za prijatelja uvijek nađeš vremena i uvijek mu imaš što reći. Ništa od onoga što on govori i želi za tebe nije beznačajno. Prijatelju ne moraš puno tumačiti niti se opravdavati zašto si (ili nisi) nešto učinio, jer imaš povjerenja u njega da će te razumjeti.

Nastojat ćeš da prijatelja ikada ne povrijediš ili pred njim nikada nećeš prešutjeti nešto što bi za njega moglo biti važno. Prijatelj je onaj kome dopuštaš da se mijenja – i da tebe mijenja i da te iznenađuje. Prijatelju dopuštaš da se osami kada mu je to potrebno, a i da podijeli svoje prijateljstvo s drugima. Prijatelju uvijek imaš što darovati. I, nikada ne odmjeravaš vrijednost njegovih darova, jer ti on ne može darovati ništa što bi bilo veće, a jednako tako ni što bilo manje od vašega prijateljstva. S prijateljem možeš cijeli dan provesti u šutnji i u suton prepoznati da je pred tobom izlio svega sebe.

Prijatelj je onaj tko ti je važniji od tebe. Noć koju si probdio zbog njega silno te odmori. I dogodi se da iznenada ostaviš sve i žurno pođeš k njemu ili sjedneš da mu napišeš pismo – i očituje se da mu je to bilo potrebno.

Zbog prijatelja ćeš se okaniti puta na koji si naumio poći jer znaš da si na najboljem putu kada si s njim i da ćeš najdalje stići ostaneš li s njim.

S prijateljem se voliš zajednički truditi za druge. Kad pjevaš s prijateljem, glas ti je odmah nekako ljepši, sigurniji. Kad govoriš o njemu, oči su ti sjajnije. U prijatelju se nikada ne možeš razočarati jer tvoje prijateljsko srce će ga uvijek opravdati. I kada klone, kada padne, ne dvojiš hoće li smoći snage da se uspravi?!

Prijatelj je onaj koji uvijek može na tebe računati i na koga ti uvijek možeš računati.

Prijatelj je onaj koga više ne možeš razlikovati od sebe. Blago tvojim prijateljima ako ih takove vidiš. Blago tebi…!

«Prijatelj je onaj koji u svom srcu nosi tvoju pjesmu

i pjeva ju tebi kad zaboraviš njenu melodiju…»

Nepoznati autor

DRUGI ME PRIVLAČI I BOJIM GA SE

Možda se dugo poznamo

i možda se uopće ne poznamo.

Katkada se ne poznamo

zato što se predugo znamo.

Zaboravljamo da svatko ide svojim putem

i da svatko ima svoju povijest.

Mnogo se puta nismo istinski prepoznali

premda smo se često susretali.

Možda zato što nismo znali

ni imali hrabrosti

otkriti ono što doista jesmo.

Ili zato što drugi nisu imali

ni vremena ni srca

da "čuju" i "vide" ono pravo u nama.

Iz katekizma "SNAGOM DUHA"

GABRIEL GARCIA MARQUEZ

• istaknuti 74-godišnji
  kolumbijski pisac, autor:"Sto godina samoće";
• dobitnik Nobelove nagrade, boluje od raka.
  
  

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta

i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam,

ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.

Cijenio bi stvari prema njihovom značenju,

a ne prema njihovoj vrijednosti.

Spavao bih malo, vise bih sanjao,

znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.

Hodao bi kad se drugi zaustave,

budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bi se jednostavno,

okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.

Uvjeravao bih ljude, kako se varaju,

kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.

Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila,

ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti.

Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću

već s napuštenošću.

Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine,

zaboravljajući da se istinska sreća skriva u

samom načinu penjanja na vrh.

Naučio sam da kad novorođeno dijete

uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora

samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,

ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u

grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu,

snažno bi te zagrlio i molio se Bogu

da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.

Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim,

rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra

i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,

ali danas je sve što mi ostaje,

htio bih ti reći da te veoma volim.

Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari.

Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.

Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas,

jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,

žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme

za jedan osmijeh, za jedan poljubac,

da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš,

govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš

i budi prema njima dobar;

nađi vremena i reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala'

i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.

Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.

Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima

kako su ti veoma potrebni.

Bog te ljubi!

NE MOGU A DA VAM NE PREPORUČIM OVU PJESMU:


Tvoju su lađu
Vjetrovi odnijeli
Na pučini dalekoj
Olujama lomili.


Al oblaci nestanu
Kad more sunce poljubi
Duša ti zna
Više nisi sama
Bog je s Tobom.


On te ljubi
S tobom uvijek ostaje
Kada pritisnu te boli
Ta ljubav jača postaje.

Kad te neka druga mora
Lažnim sjajem privuku
Bog te opet prima k sebi
Tvojoj duši daje luku.



Kad tvoja se lađa
u nemirnom moru izgubi
Odbaci sav strah
Odbaci tugu
Bog je s tobom - On te ljubi.

Napisala: Maja Štrk, a izveo VIS Dujam iz Splita

SMIJEH JE DOBAR LIJEK

Smijeh je Božja ruka na ramenu izmučena svijeta. Činjenica da je smijeh dobar lijek nije nepoznata. Ta spoznaja seže stotine, pa čak i tisuće godina u povijest, u doba kada su dvorske lude imale zadatak zabavljati kraljeve i državne poglavare. Ako je dvorska luda bila dobra u svojem poslu i uspješno moćnike, bila je obilno nagrađena, a ako je njegova izvedba bila slaba, postojala je velika mogućnost da izgubi glavu - doslovno izgubi glavu! Međutim, s vremenom su ti dvorski šaljivci spoznali da biti smiješan znači mnogo više od pukog zabavljanja. Smijeh je jedan od najboljih mentalnih sredstava za jačanje koje čovijek poznaje i da je to druga najsnažnija emocija koju čovijek može izraziti. Prva je, naravno, ljubav. Nemožeš se smijati i istovremeno biti ljutit, nemožeš se smijati i biti zabrinut, jer stres, zabrinutost i smijeh nisu spojivi. Smijeh je niskokaloričan, ne sadrži kofein, natrij, konzervanse ili aditive... Potpuno je prirodan i jedna veličina odgovara svima. Smijh te može opiti, a pritom ne postoji opasnost od predoziranja. Smijeh nikada nije izazvao neugodan osijećaj, počinio zločin, započeo rat ili prekinuo vezu. U smijehu se uživa u društvu. Smijeh je besplatan i neoporeziv. Čini se da bi smijeh mogao biti lijek za mnoge životne bolesti, i zato - smijte se mnogo i živite dugo. Smijeh je marmelada na životnoj kriški kruha. On daje okus, čini život manje suhim i lakšim za gutanje. Preuzeto s: http://zig.blog.hr/